Vjerojatno niti u jednoj grani medicine ne možete sagraditi kliničku sliku tako egzaktno (u pogledu lokalizacije) kao u kliničkoj neurologiji. Da bi to postigli nije Vam dovoljno samo poznavanje anatomije, fiziologije živčanog sustava te promjene koje se dešavaju za vrijeme patološkog procesa već je izuzetno važno razumijevanje ontogeneze i filogeneze živčanog sustava, te posebno neuropsihologije, neuroendokrinologije, neurofarmakologije, psihijatrije i itd.

Razvoj neurološke znanosti donio je niz novih saznanja o funkcioniranju mozga u zdravlju i bolesti što je omogućilo razumijevanje i novi pristup dijagnostici i liječenju mnogih neuroloških bolesti
Zbog njihove učestalosti (moždani udar, glavobolje, epilepsije, demencije, neurodegenerativne bolesti, bolesti kralježnice) zbog njihovog kroničnog tijeka i potrebe rehabilitacije (multipla skleroza, Parkisnonizam, mijastenija, amiotrofična lateralna skleroza…) su svakodnevnica svih liječnika.
Pri pregledu neurološkog bolesnika, uvijek se pitamo što je uzrok oštećenja i gdje se nalazi to oštećenje.
Oštećenja mogu biti žarišna (fokalana),multifokalna (diseminirana) ili generalizirana (difuzna )
Pojedinačna oštećenja su tumori, hemoragije, moždani infarkti, apcesi i sl. dok su Multifokalna oštećenja izazvana brojnim izoliranim oštećenjima unutar nervnog sustava npr. Multipla skleroza.
Kod generaliziranih oštećenja zahvaćene su strukture moždanog tkiva, npr. kod intoksikacija
( otrovanja ) ili difuzne ateroskleroze.

Važno je istaknuti kako sama oštećenja Središnjeg živčanog sustava ( SŽS ) uzrokuju neurološke znakove i simptome koji mogu biti opći ili lokalizirani.
Lokalizirani znakovi i simptomi obuhvaćaju žarišna neurološka oštećenja, kao što su poremećaji vida žarišna epilepsija, poremećaj pojedinih kranijskih živaca i sl.
Neka neurološka oštećenja uzrokuju nesposobnost kao što je plegija (oduzetost, anestezija, afazija i sl.) druga pak neurološka oštećenja uzrokuju iritativno djelovanje pa nastaju nevoljni pokreti, neki tipovi žarišnih epilepsija i sl.
Simptomi oboljenja predstavljaju način na koji pacijent doživljava i iskazuje neku tegobu. Najčešći neurološki simptomi se manifestiraju kao :glavobolja, sinkopa, vrtoglavica, gubitak svijesti, smetnje vida, smetnje sluha , smetnje govora, slabosti ( pareze ili paralize ) trnjenje i mravinjanje te ujedno i smetnje raspoloženja, usnivanja i spavanja.
Znakovi neurološkog oboljenja su manifestacija bolesnikovih tegoba u očima liječnika. Oni su funkcionalna odstupanja od normalnog koje ispitivač otkriva prilikom neurološkog pregleda.

Ukoliko u svakodnevnom funkcioniranju osjetite poteškoće poput: glavobolje, zamagljenog vida, promjena u ponašanju, kroničnog umora, promjenu ravnoteže ili koordinacije, trnce u rukama ili nogama, smanjenu pokretljivost u rukama ili nogama, nerazgovjetan govor, slabost ili ukoliko ste doživjeli/preživjeli psihičku ili fizičku traumu preporučuje se napraviti neurološki pregled.
Neurološki pregled uključuje anamnezu (anamneza sadašnje bolesti, osobna anamneza, obiteljska anamneza) i neurološki status.
Neurološki status će, ukoliko postoje, utvrditi kliničke znakove oštećenja: vidnog sustava, slušnog sustava, motorike i osjeta, ravnoteže, koordinacije, evaluirati će reflekse i ostalo.
Uobičajeni pregled za utvrđivanje neurološkog statusa sastoji se od:

• Utvrđivanja mentalnog statusa (bolesnikova razina svijesti i interakcija s okolinom) koji se može procijeniti razgovorom s pacijentom i utvrđivanjem njegove svijesti o osobi s kojom razgovara, trenutnom mjestu i vremenu.
• Utvrđivanja motoričkih funkcija i ravnoteže koje se provjeravaju jednostavnim testom “guranja” kada osoba stoji, hoda ili ako stoji zatvorenih očiju, a pritom ga se lagano gurne u jednu ili drugu stranu.
• Pregleda refleksa upotrebom refleksnog čekića. Refleksni čekić koristi se na različitim točkama na tijelu za testiranje brojnih refleksa, koji se primjećuju kretanjem koje čekić izaziva.
• Provođenja senzornog testa koji provjerava funkcioniranje pacijentovih osjeta. To se može učiniti korištenjem različitih instrumenata: tupe igle, metalnih predmeta, mokre vate, ili drugih predmeta na način da se može dodirnuti pacijentove noge, ruke ili druge dijelove tijela i navesti ga da prepozna prirodu dodira (na primjer, vruć ili hladan, oštar ili tup).
• Procjene živaca mozga kako bi se utvrdilo funkcioniranje mozga i to:
  prepoznavanje mirisa;
  razni testovi vida;
  pregled živaca lica;
  ispitivanje sluga;
  prepoznavanje okusa;
  pregled živaca povezanih s gutanjem;
  koordinacija jezika i govora.
• Koordinacijskog ispita pri kojem pacijent hoda po liniji na podu. Pacijenta se također može uputiti da brzo dodirne prste, stopala, nos ili neki drugi dio lica, zatvorenih očiju.