Kontrolirajmo koronavirus. Kontrolirajmo glas

Poznato je u epidemiologiji da se respiratorni virusi šire kašljanjem, kihanjem, disanjem, govorom i glasom, smijehom. Glas nas  uglavnom (osim kod vikanja i glasovnog nasilja) čini sretnijima i povezuje. Daruje nam čudesne umjetničke izvedbe. Ali glasom se širi i virus SARS-CoV-2, silovito kada vičemo, manje kad nosimo masku.

I upravo zbog toga je širenje virusa govorom postalo predmetom šireg istraživanja u ovoj Korona pandemiji, s obzirom na opasnost od predsimptomatskog odnosno asimptomatskog širenja govorom.

U medicini se glasom i govorom bave i otorinolaringolozi i fonijatri, pa imam potrebu dodatno progovoriti s obzirom na moje dosadašnje poznavanje i stalno istraživanje tog područja i praćenje mojih pacijenata koji su preboljeli koronu.

Otolarinolaringolozi i fonijatri nisu oni koji liječe oboljele s teškom kliničkom slikom Covida19, ali su često prvi, koji se susreću sa simptomima gornjih dišnih puteva i moraju odlučiti o dijagnozi, liječenju, praćenju, savjetovati oko testiranja, pri čemu su sami vrlo izloženi (pregled uključuje endoskopiju gornjih dišnih puteva i glasnica). Naime glasovni profesionalci se  ponekad prvo javljaju izravno fonijatru ako zamijete neke simptome u svom vokalnom traktu i glasu.

vrijeme inače glamuroznih proslava Svjetskog dana glasa 16. travnja, Svjetski glasovni Konzorcij je ove godine, u nemogućnosti globalnog  slavlja u čast ljudskog glasa objavio: World Voice Day group – preporuča slavljenje Svjetskog dana glasa putem virtualnih događanja. U vremenima krize kao što je ova ljudski glas može više od svega ujedinjavati i tješiti. Tada su brojne virtualne umjetničke izvedbe mnogima pružale utjehu, kao i pjevanje glasovnih umjetnika ispod balkona ljudi zarobljenih u svojim višekatnicama.

Nakon popuštanja mjera, počelo se intenzivnije i emotivnije služiti izravnim govorom. Međutim osim te potrebe, ponovo su postali vidljivi oblici govornog ponašanja povezanih s nekulturom govora i preglasnim ponašanjem u javnom prostoru, ponekad govornim nasiljem.

Dakle imamo snažnu potrebu za izravnom govornom komunikacijom, naročito u kriznim situacijama, ali istodobno je govor širitelj (ili superširitelj) u osoba bez simptoma.

Već početkom pandemije  započeta su brojna istraživanja o tome kako se virus širi govorom. Tako je u Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America objavljen eksperiment s laserskim zrakama koji je pokazao da glasni govor emitira tisuće vodenih kapljica u sekundi i time definitivno potvrdio porast broja kapljica s glasnoćom.

Još 13. svibnja 2020. objavili smo prof. Boris Labar i ja na FB upozorenje: ”Ne vičite jer time se širi virus i oštećuju glasnice”. Potkrijepili smo to videom koji je objavio New England Journal of Medicine, koji također korištenjem lasera zorno pokazuje povećanje broja kapljica emitiranih dok govorimo glasno, manje dok nosimo masku.

2.listopada opet sam na FB apelirala: ”Ne vičimo, budimo odgovorni”. Tada sam naglasila da školovani glasovni profesionalci mogu tehnikama maksimalno smanjiti broj kapljica koje se šire glumom ili pjevanjem, dok se vikanjem u mobitel u zatvorenim prostorima taj broj doista povećava.

Najavili smo i film kojim ćemo vizualno dočarati jačinu širenja virusa ovisno o načinu govora ili pjevanja. Zorno ćemo prikazati koliko možemo naučiti od naših profesionalnih glasovnih umjetnika kako govoriti ili pjevati glasno, sugestivno, a da ne širimo virus derući se, odnosno zlorabeći svoj glas. Ipak i najbolji vokalni umjetnici mogu  širiti virus u izravnom fizičkom kontaktu na pozornici, posebno ako uloga zahtijeva vrlo glasan govor.

Najbolju ilustracija kontrole fonatornog disanja dok netko pjeva predstavila mi je moja suradnica, redovna profesorica Muzičke akademije i velika sopranistica Lidija Horvat Dunjko. Poučila me kako su glasovni pedagozi u povijesti koristili test upaljene svijeće: ako je pjevač gasi pjevajući njegova tehnika nije dobra.

Naime, moramo osvijestiti da je glas modificirani izdisaj, pri čemu taj izdisaj pokreće vibracije približenih glasnica (100 do 250 puta u sekundi kod govora, znatno više kod pjevanja).

Međutim na putu govornog izdisaja su i artikulacijski i rezonancijski organi (usnice, nepce), koji na posebni način sudjeluju u zaustavljanju i eksplozivnoj emisiji te zračne struje.

U zadnje vrijeme istraživanja utjecaja govora na širenje virusa su fokusirana na to koliko su velike kapljice koje izbacujemo fonatornim izdisajem i artikulacijom u okolinu, odnosno kod kojih glasova nekog jezika je taj izdisaj opterećen najvećim brojem govornih kapljica i koji jezik svojim lingvističkim posebnostima pogoduje većoj emisiji govornih kapljica.

Zanimljiva su zapažanja o visokoj incidenciji zaraženih u Miamiju među emigrantima iz Kube.

Istraživači smatraju da je to rezultat potrebe za slobodnim i glasnim govorom nakon višegodišnjeg života bez slobode, temperamentnim i emotivnim načinom govora, te specifičnoj većoj brzini španjolskog jezika.

Utvrđeno je da veličina kapljica varira, da ovisi o tome gdje nastaju i koja je količina sekreta u vokalnom traktu. One koje nastaju vibriranjem glasnica su manje, jer su fragmentirane vibracijom glasnica, dok su one koje nastaju aktivnošću usnica kod zvučnih bilabijalnih ploziva veće. Dok veće čestice brzo padaju na podloge, manje mogu duže lebdjeti u zraku.

Govorne kapljice su najčešće medium-sized – između 1i 5 µm (Journal of voice).

Stoga bi preporuka o potrebi tišeg govora, bez vikanja bila jako važna unatoč tome što zadire u sferu ljudskog ponašanja i sloboda. Američka studija kaže da bi sada u doba Korone trebalo govoriti ispod glasa kao u crkvi.

Kako je kultura govora ključna i u prevenciji bolesti glasa i glasnica bilo bi poželjno da ona postane i trajnim oblikom verbalnog ponašanja.

Također analiza tehnika kojim se najmanje opterećuje vokalni trakt emisijiom govornih kapljica, bit će doprinos iznalaženju optimalnih vokalnih tehnika, koje koriste ne samo glasovnim profesionalcima već svima.

I na kraju, trebamo li i smijemo li dodatno upozoravati ljude savjetom o tišem govoru. Slati preporuku šutnje, tihog govora, govora na udaljenosti, govora pod maskama, kontroliranog govora?

Mislim da trebamo, jer opasnost širenja SARS-CoV-2 virusa govorom, posebice glasnim nije dovoljno medijski prisutna.

A svaki korak koji pridonese smanjenju širenja ovog virusa, proširit će  naše prostore slobode.

Prof. dr. sc. Santa Večerina Volić, dr. med.
Redovni profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Otorinolaringolog, subspecijalist iz fonijatrije
Centar za ekspertnu medicinu Zagreb